Uloga menadžmenta na krizu
Pod pojmom menadžment obično se opisuje vodstvo u nekoj organizacijskoj jedinici i to zadatke i procese vezane za tekuće aktivnosti organizacije. Podjedinačno obuhvaća planiranje, organiziranje, primjenu i kontrolu. Funkcije menadžmenta je nužno sagledavati kroz dinamičan pristup, odnosno kroz razine menadžmenta i njegov hijerarhijski sustav.
Postoje bitne razlike u opsegu, prirodi i sadržaju menadžerskih funkcija s obzirom na različite organizacijske i menadžerske razine u poduzeću. Svi menadžeri izvršavaju sve menadžerske funkcij,e ali se bitno razlikuje količina vremena koju menadžeri različitih razina posvećuju svakoj funkciji.
Slika 1: Vrijeme provedeno u izvršavanju menadžerskih funkcija
Menadžeri najniže razine se najveći dio vremena bave rješavanjem tehničkih problema, kvantitetom i kvalitetom rada, izvršavanjem svakodnevnih zadataka, pomaganjem zaposlenicima u rješavanju konkretnih problema, savjetovanjem i sl. Menadžeri srednje razine najčešće koordiniraju organizacijske aktivnosti i izvještavaju menadžere na vrhu hijerarhijske strukture. Menadžeri najviše razine usmjeravaju cjelokupnu organizacijsku aktivnost poduzeća i odgovorni su za njegovu poslovnu uspješnost.
Logično je da važnost pojedinih vještina varira ovisno o razini menadžmenta koja se promatra: tehničke vještine dominiraju na najnižim razinama menadžmenta te im važnost opada na višim upravljačkim razinama, a gotovo su nebitne na onim najvišim; socijalne vještine jednako su važne na svim razinama menadžmenta, ali dolazi do promjena u njihovom sadržaju, odnosno na nižim upravljačkim razinama važnija je sposobnost upravljanja ljudima unutar pojedinih grupa, dok na višim razinama dominira sposobnost usklađivanja odnosa među grupama; uloga koncepcijskih vještina i vještina oblikovanja rješenja raste zajedno s menadžerskim razinama, što je i logično jer sposobnost poimanja cjeline poduzeća neodvojiva od tzv. vrhovnog menadžmenta.
Slika 2: Razine menadžmenta i potrebne vještine
Danas kriza zahtijeva mnoge oblike upravljanje kao i specifične vještine i akcije.
Krivci za neuspjeh svjetske ekonomije
Američki tjednik Time složio je listu 25 ljudi koje smatra najodgovornijima za svjetsku krizu. Neslavni članovi liste na nju se dospjeli zbog, kako kaže Time, “dobrih namjera, loših menadžera i pohlepe“. Predstavit ću samo neke koje smatram najzanimljivijima i najviše „krivima“.
Popis „krivaca“ započinje Angelo Mozilo, suosnivač kompanije Countrywide, koja je postala najveći izdavač hipotekarnih zajmova za kuće i stanove. Izdavali su prilično egzotične kredite klijentima s vrlo sumnjivim kreditnim rejtingom. Oni nisu jedini koji su to radili, ali su legitimizirali tezu da praktično svaka odrasla osoba može podnijeti veliku hipoteku. Tad je, naravno, došlo do sloma tržišta nekretnina, nakon čega je Countrywide propao, a Mozilo dao ostavku.
Zatim je tu Phil Gramm, koji je od 1995. do 2000. godine predsjedao Senatovim odborom za banke. Bio je jedan od glavnih zagovornika financijske deregulacije, a odigrao je i ključnu ulogu u odbacivanju Glass-Steagall Act, kojim se komercijalne banke odvajaju od Wall Streeta.
Sljedeći na listi je bivši šef Federalnih rezervi Alan Greenspan. Njegove najveće greške su držanje superniskih kamata i odbojnost prema regulaciji, što je dovelo do hipotekarne krize. Sam je priznao kako je pogriješio kad je mislio da financijske tvrtke mogu regulirati same sebe.
Tu je i bivši šef SEC-a [1], koji unatoč svim upozorenjima o prevarama nije želio razotkriti muljaže Lehman Brothersa i Merrill Lyncha.
Tu je Hank Paulson koji je od šefa Goldman Sachsa postao ministar financija, te je sam uništio američku ekonomiju u zadnjoj godini Busheva mandata.
Na listi se našlo i mjesta za Georgea W. Busha, koji je i sam podržavao politiku deregulacije financijskog tržišta, zbog čega su se banke otele kontroli. Njegov kolega Bill Clinton na listi se našao jer je ukinuo Glass-Steagall zakon i potpisao Gramm-Leach-Bliley zakon o modernizaciji financija. Tek tad su financijski derivati postali pravi hit, a kockanje je postalo uobičajena praksa na Wall Streetu.
Treba istaknuti još i Bernia Madoffa, čovjeka koji stoji iza jedne od najvećih financijskih prevara u povijesti. Prvo je osnovao fond u koji je privlačio ulagače obećanjima o velikom profitu, ali je njihov novac pohranjivao na bankovne račune, te od novih sredstava isplaćivao masne dividende kako bi svima zamazao oči. Da stvar bude još bolja, sve je to radio pred očima regulatora i vlasti, koji se se pokazali potpuno nesposobnima u borbi s financijskim prevarantima.
Tu je još i Kathleen Corbet, koja je vodila bonitetnu agenciju S&P i dijelila AAA kreditni rejting čak i za najriskantnije pozajmice.
Dick Fuld, izvršni direktor Lehman Brothersa koji je upropastio firmu, a posljedično i cijelu Ameriku. Pritom je za vrijeme svog mandata u Lehmanu skupio oko 500 milijuna dolara u raznim kompenzacijama.
Krivnju snosi i kineski premijer Wen Jiabao, koji je u ime Kine osiguravao jeftine kredite i omogućio brutalno zaduživanje SAD-u.
Na kraju, zanimljivo je da je Time na listu uvrstio i “američke potrošače”, za koje kaže kako su tek u trećem kvartalu 2008. godine počeli više štedjeti i manje trošiti. Trebalo im je samo 40 godina da shvate da ne mogu stalno živjet iznad svojih mogućnosti. “Samo smo posuđivali i posuđivali dok nije puknuo „balon“. Sad imamo puno manje bogatstva i puno više efekata krize”, piše Time.
Krivci za gospodarsku krizu u Hrvatskoj
Globalna recesija samo je ubrzala hrvatsku krizu i razotkrila sve promašaje koji se u našoj politici i ekonomiji vode već gotovo 20 godina. Do sredine 90-ih godina Hrvatska je bila u ratu za svoju neovisnost i teritorijalnu cjelovitost i u tom razdoblju nije ni moglo biti neke ozbiljne ekonomske politike.
Međutim, nakon 1997. i uspostave suverenosti na cijelom teritoriju, Hrvatska je promašila svoju ekonomsku politiku. Hrvatski analitičari i gospodarstvenici za gospodarski slom najviše terete bivšeg premijera Ivu Sanadera i njegovu vladu.
Ipak, svaka priča ima dvije strane. Nema dobrog gospodarstva bez dobrih banaka i nema dobrih banaka bez dobra gospodarstva. Nažalost, to pravilo u Hrvatskoj pada u vodu. Naime, dok je hrvatskom gospodarstvu i hrvatskim građanima sve teže, bankama u Hrvatskoj dobit raste.
Bitno je naglasiti da proučavajući literaturu – knjige i članke, te Internet, nisam našao podatak da se menadžeri hrvatskih kompanija smatraju odgovornima za krizu. Niti ih građani Republike Hrvatske smatraju odgovornima.
Poslodavaci u Hrvatskoj nisu problem nego rješenje problema. Poslodavci su ti koji će pokrenuti poslodavačke poduhvate, pokrenuti tvrtke, zaposliti ljude i početi stvarati dodanu vrijednost. Privatni sektor je ključ za izlazak iz krize. Znači, trebaju se stvoriti preduvjeti i okolnosti i treba motivirati poslodavce. Tu se ne misli samo na ljude iz Hrvatske nego iz inozemstva, dakle, ljude koji će doći u Hrvatsku, donijeti svježi novac i, naravno, zaposliti ljude, povećati prihode, stvoriti veći BDP, stvoriti više novaca u porez koji će omogućiti svima puno jednostavniji život nego što je to danas.
Što se tiče same krize, ona će u Hrvatskoj trajati još koju godinu, tvrtke više nemaju kapitala za svoje gotovo osnovne potrebe. Znači, ne postoji sigurnan kapital za pokretanje novog investicijskog ciklusa. Trenutna situacija je vrlo ozbiljna – zadnji podaci su vrlo poražavajući u smislu pada BDP-a i industrijske proizvodnje, što je vrlo zabrinjavajuće. Potrošnja je mala, što je indikator da su ljudi oprezni, da štede, a ako nemate potrošnju, onda nemate niti tržišta. A ako nemate tržišta, onda nemate niti prihoda.
Neodgovoran i loš stručni kadar
Brojni stečajevi poput Jadrankamena, Dalmacijavina, Kamenskog, MTČ-a svjedoče da je u nekim tvrtkama menadžment doista bio neodgovoran i loš i da više nema nekakvih poslova koji su nekad bili. S druge strane, nestalo je tržište zbog smanjenja potrošnje, zbog straha ljudi, zbog smanjenjog optimizma. Treći razlog je vjerojatno bio to što, kad se dogodila kriza, konkurencija je postala puno žešča i puno je tvrtki došlo izvana tražiti svoje tržište, pa su neki izgubili dio tog tržišta. Općenito smo u krizi zbog smanjenja državne potrošnje koja je bila veliki generator rasta.
Najveća prepreka uspješnom razvoja je i činjenica da imamo previše zakona koji su vrlo kompleksni, često puta dvosmisleni, nisu jasno definirani, koji u proceduri stvaraju gotovo nemoguće i tu treba promijeniti i raditi reformu prema kojoj će zakoni i procesi biti puno trasparentniji i jednostavniji. To ne znači smanjivanje radnih mjesta nego samo da postoji postupak u kojem je jasan put – koliko će trajati i koliko će to koštati.
Svi poduzetnički sektori u RH su gotovi jednako pogođeni krizom, ali ono što je najočitije je građevina. Ipak postoji nekoliko kompetitivnih prednosti RH. Mi imamo more, pruge, rijeke, ceste i poziciju koja je negdje između Europe i Azije. Mi smo preveliki uvoznici struje s obzirom na sve što imamo – i vode i mogućnosti da koristimo vjetar. Tu je i prehrambena industrija – još uvijek imamo velik dio poljoprivrednog teritorija koji se ne obrađuje. Imamo još tu prednost da zbog “zaostalosti” možemo proizvoditi zdravu hranu. Metaloprerađivačka industrija je također prednost za nas. I, naravno, mi smo ugodna zemlja za život.[2]
Glavnim i odgovornim krivcima smatraju se vlada i banke.
Serija članaka na temu “Utjecaj menadžmenta na krizu“:
Izvori:
- [1] SEC – U.S. Securities and Exchange Commission
- [2] http://regionalni.com/tocka-na-i/intervju-tjedna/poslodavce-gusi-antipoduzetnicka-klima-10563/
O autoru
Tin Horvatin Osnivač i urednik Ekonomskog portala te osnivač udruge Zebrica specijalizirane za pripremu i izradu projekata, internet marketing te edukacije za privatni i javni sektor. Svi članci ovog autora
Slični postovi
IMR Conference 2014 →
Žena u ulozi pregovarača →
Posrnuli divovi →
