Gospodarska kriza 21. stoljeća
Globalna financijska tržišta su pod najvećim pritiskom u posljednjih nekoliko desetljeća. Ono što je započelo povećanim gubicima na američkim drugorazrednim hipotekama raširilo se izvan granica Sjedinjenih Američkih Država i izvan hipotekarnog tržišta. Raspon rizika je skočio, u nekim tržišnim segmentima likvidnost je presušila, a velike financijske ustanove priznale su značajne gubitke.
ZAŠTO SE KRIZA DOGODILA?
Problemi na američkom hipotekranom tržištu uznemirili su globalnu ekonomiju jer se naglo povećalo tržište drugorazrednih hipoteka. Do toga je došlo zbog popuštanja standarda pozajmljivanja. Primjerice, 2001. godine tadašnji predsjedatelj Federalnih rezervi Alan Greenspan ukazao je na „nesretnu tendenciju“ među bankarima da agresivno pozajmljuju na vrhuncu brzog rasta, te je obrazložio da je većina loših zajmova odobrena u agresivnom načinu pozajmjivanja. [1]
Sve je počelo gospodarskom liberalizacijom koja nije dobila potrebnu demokratsku protutežu, pa je diljem svijeta došlo do povećanja udjela dobiti u nacionalnom dohotku, a osobito dobiti financijskog sektora.
Da bi se rast održao u SAD-u, a da se pritom ne zadire u raspodjelu bogatstva, trebalo je održati potražnju ne povećavajući dohotke, što je značilo poticati srednju klasu na zaduživanje: američko je društvo implicitno donijelo takvu odluku početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, uvodeći kreditne kartice za tekuću potrošnju te specifične hipotekarne zajmove za kupnju stambenog prostora. Potrošački se kredit (koji je služio za financiranje tekućih troškova, ali i automobila, školovanja djece, zdravstevneih te troškova godišnjeg odmora) intenzivno reklamirao: američko kućanstvo poštom je primalo ponude za kreditne kartice prosječno jednom tjedno.[2]
>>> Gospodarska kriza – kuga 21.stoljeća
Kreditne ustanove, kao i političke vlasti poticale su kućanstva na sve veće zaduživanje, zahtijevajući mjesečnu otplatu od svega 2-3{c4d6e6a08105b10feea0f1f673425092f18933e5ed858f455b7b10a977c435a1} ukupnog duga. Gotovo trećina američkih kućanstava na taj je način na kreditnim karticama gomilala dugove veće od 10 000 dolara.[3]
Hipotekarno kreditiranje također je bilo strateško gospodarsko – političko pitanje. Započelo je razvijanje hipotekarnih kredita, pri čemu je došlo do diferencijacije u kvaliteti zajma s obzirom na mogućnosti zajmoprimca. Zajmoprimcima s najgorom „poviješću otplata“ ponuđeni su subprime hipotekarni ugovori s progresivnom kamatnom stopom na iznos koji je ponekad mogao premašivati cijenu nekretnine.
Mnogi su smatrali da se na taj način podržava gospodarski rast u cjelini, jer se potiče stanogradnja, a usput se rasterećuju i primanja, pa je moguće trošiti i na druga dobra i proizvode. Takva ekonomija zaduživanja odgovarala je bankama, vladi, industrijama, ali i samim zaposlenicima.
Poduzeća i kućanstva su se jednako zaduživala, svjesno se upuštajući u rizike.
Bivša i sadašnja američka administracija nisu uspjele zaustaviti pad privrede tehničkim, to jest monetarnim i fiskalnim, mjerama kao što su na primjer tiskanje novca ili sniženje kamata.
REALNI SEKTOR I STANDARD GRAĐANA
Postalo je jasno da će igranje velikih financijskih institucija i njihovo beskonačno međusobno ispreplitanje na kraju platiti građani i ostatak ekonomije.
Financijske institucije koje su dijelile kredite šakom i kapom bez kriterija pa te kredite sekuritizirali i prodavali dalje, a u međuvremenu su se i međusobno osiguravale, napravile su sve da kada propadne jedan povuče za sobom sve ostale. Takvo osiguranje baš nema smisla, jer ako vaša propast direktno implicira i bankrot ili teško urušavanje institucije koja garantira za dio vašeg porfelja onda takva osiguranja stvarno nemaju smisla.[4]
Beskonačna sekuratizacija i igranje s najraznijim derivatima samo da bi se stvorio novac ni iz čega očito ima svoj kraj i neće se više ponoviti u sličnom obliku. Sigurno je jedino da će se smanjiti ponuda jeftinog novca što će direktno utjecati na investicije i osobnu potrošnju. Ovako loše stanje na burzama, gomilanje zaliha trgovačke robe, smanjenje potražnje za naftom i ostalim energentima očiti su znakovi usporavanja gospodarstva.
Također svjedočimo i gomilanju nekretnina koje više nema tko kupiti odnosno nema novca za njihovu kupnju, a to će sigurno dovesti do postepenog pada cijena. Sve ove činjenice sasvim sigurno dokazaju recesiju u koju su mnoge razvijene zemlje zakoračile, dok će zemlje u razvoju iskusiti veliko usporavanje ekonomije.
STANJE U SVIJETU
Zbog kolapsa velikih financijskih institucija u SAD-u kriza se brzo proširila po cijelom svijetu te je rezltirala problemima i u europskom bankarskom sektoru. Sukladno kolapsu finacijskog sektora na vrijednosti su izgubile mnoge dionice i dobra. Kriza je dovela do nelikvidnosti i smanjenja poluga kojima se koriste financijske institucije osobito u SAD-u i Europi. Svjetski politički lideri, ministri financija i guverneri narodnih banaka koordinirali su svoje napore kako bi ublažili efekte krize i smirili ulagače.
>>> Globalna financijska kriza – zaduživanje (INFOGRAFIKA)
Takva politika nije naišla na plodno tlo zbog stalnog mijenjanja krize koju je teško pratiti. Takošer, pojavio se problem na deviznom tržištu zbog bijega velikog broja investitora prema jačim valutama kao što su jen, dolar i švicarski franak. Takvi trendovi doveli su mnoge ekonomije u razvoju u nepovoljan položaj i natjerale ih da zatraže pomoć od MMF-a.
Grafikon 1: Trend globalne nezaposlenosti i stopa rasta BDP-a
Izvor: http://web.efzg.hr/RePEc/pdf/Clanak{c4d6e6a08105b10feea0f1f673425092f18933e5ed858f455b7b10a977c435a1}2011-07.pdf (07.10.2012.)
Na Grafikonu 1 vidljiv je pad BDP-a i rast nezaposlenosti od 2007. godine. Kriza se proširila po europskom financijskom sektoru, a teško je bila pogođena i Njemačka koja je morala spašavati svoju Hypo Real Estate, holdinšku kompaniju sa sjedištem u Münchenu koja se sastoji od nekoliko investicijskih banaka s fokusom na nekretninama. Početni dogovori su propali, ali nakon dugih i mukotrpnih pregovora spasilački plan ipak je postignut.
Britanski bankarski sustav također je trebao poticaj pa je država odlučila dokapitalizirati velike banke kao što su Royal Bank of Scotland, HBOS, Lloyds TSB i Barclays.
Francuska je također dokapitalizirala svoje banke s 11 milijardi eura, a među spašenima su i Crédit Agricole, BNP i Société Générale.
Nizozemci su također morali izvlačiti svoj ING s 10 milijardi eura. Island se previše okoristio u doba kreditne ekspanzije pa su njegovi stanovnici preko noći izgubili polovicu svega što su imali.
Kada je Irska odlučila garantirati za sve iznose dogodio se nagli bijeg kapitala iz neosiguranh računa u Britaniji i na taj su način Irci direktno naškodili susjedima. Taj primjer pokazuje da sve akcije tijekom financijskih kriza moraju biti međunarodno koordinirane, jer ako je kriza globalna takav mora biti i odgovor. Od Europljana najmanju su štetu i buku doživjeli Talijani zbog tradicionalno konzervativnijeg portfelja, ali i zbog manje izloženosti međunarodnim trendovima u odnosu na europske financijske centre kao što su Frankfurt ili London.[5]
14. studenog 2008. održan je Washington prvi sastanak zemalja G20 te Nizozemske i Španjolske u Washingtonu sa svrhom savjetovanja o utvrđivanju osnova za reformu financijskog tržišta.
Zajednički cilj bi trebalo biti pronaći međunarodne propise za izbjegavanje ponavljanja takve krize. Katalog sa približno 50 pojedinačnih mjera je usvojen. Sudionici su se izrazili za načela slobodnog tržišta, te otvoreno i učinkovito regulirano poslovanje na financijskim tržištima.
Između ostalog dogovorene su sljedeće mjere:
- veći nadzor rejting agencija,
- veću regulaciju spekulativnih hedge fondova i drugih prethodno neuređenih financijskih proizvoda,
- definicija evaluacije standarda za složene financijske proizvode,
- povećanje tampon kapitala financijske institucije,
- usklađivanje i revizija računovodstvenih pravila,
- orijentacija poticajnih sustava za managere u srednjoročne ciljeve,
- zaštita od nelojalne konkurencije u poreznim oazama,
- osnaživanje Međunarodnog monetarnog fonda i
- bolja zaštita potrošača kroz transparentne informacije.
Svaka zemlja učesnica pristala je prenijeti mjere u nacionalno zakonodavstvo.
Kriza kredita – vizualiziran prikaz
[1]Felton, A. I Reinhart C.: „Financijska kriza 21. stoljeća“, Novum d.o.o., Zagreb, 2008., str.17
[2] Attali, J.: „Kriza, a poslije?“, Meander Media, Zagreb 2009., str. 44
[3] Attali, J.: „Kriza, a poslije?“, Meander Media, Zagreb 2009., str. 44
[4] platinuminvest.hr/analize/Svjetska_financijska_kriza.pdf (08.10.2012.)
[5] platinuminvest.hr/analize/Svjetska_financijska_kriza.pdf (09.10.2012.)
O autoru
Tin Horvatin Osnivač i urednik Ekonomskog portala te osnivač udruge Zebrica specijalizirane za pripremu i izradu projekata, internet marketing te edukacije za privatni i javni sektor. Svi članci ovog autora
Slični postovi
Financijska vs realna ekonomija →
Kako do novca za provođenje ideje? →
Proizvodnja temeljena na vlastitim prirodnim resursima →
