What are You Looking for?

tehnologija unistava radna mjesta tehnologija unistava radna mjesta
ByTin Horvatin
06/05/2025

Tehnološka revolucija briše radna mjesta: Kako automatizacija mijenja budućnost rada u Hrvatskoj i svijetu

Ključne činjenice iz istraživanja:

S obzirom na svoj miran i promišljen akademski pristup, lako je propustiti koliko je zapravo provokativna tvrdnja Erika Brynjolfssona. Brynjolfsson, profesor na MIT Sloan School of Management, i njegov suradnik i koautor Andrew McAfee već godinu i pol tvrde da su impresivni napredci u računalnoj tehnologiji – od poboljšane industrijske robotike do automatiziranih usluga prevođenja – uglavnom odgovorni za slab rast zaposlenosti u posljednjih 10 do 15 godina. Još zabrinjavajuće za radnike, MIT akademici predviđaju sumornu budućnost za mnoge vrste poslova jer se ove moćne nove tehnologije sve više usvajaju ne samo u proizvodnji, uredskom i maloprodajnom poslu, već i u profesijama poput prava, financijskih usluga, obrazovanja i medicine.

Da roboti, automatizacija i softver mogu zamijeniti ljude možda se čini očito svima koji su radili u automobilskoj industriji ili kao turistički agenti. No tvrdnja Brynjolfssona i McAfeea je zabrinjavajuća i kontroverzna. Oni vjeruju da brze tehnološke promjene uništavaju radna mjesta brže nego što ih stvaraju, pridonoseći stagnaciji medijalnog dohotka i rastu nejednakosti u Sjedinjenim Državama. I, sumnjaju, nešto slično se događa i u drugim tehnološki naprednim zemljama.

Zašto raste produktivnost, a pada zaposlenost – analiza MIT-a

Možda najštetljiviji dokaz, prema Brynjolfssonu, je grafikon koji može voljeti samo ekonomist. U ekonomiji je produktivnost – količina ekonomske vrijednosti stvorene po jedinici inputa, kao što je sat rada – ključni pokazatelj rasta i stvaranja bogatstva. To je mjera napretka. Na grafikonu koji Brynjolfsson voli pokazivati, odvojene linije predstavljaju produktivnost i ukupnu zaposlenost u Sjedinjenim Državama. Godinama nakon Drugog svjetskog rata, dvije linije su se blisko pratile, s povećanjem poslova koje je odgovaralo povećanju produktivnosti. Obrazac je jasan: kako su poduzeća stvarala više vrijednosti od svojih radnika, zemlja je kao cjelina postajala bogatija, što je pokretalo više ekonomske aktivnosti i stvaralo još više radnih mjesta. Zatim, počevši od 2000. godine, linije se razilaze; produktivnost nastavlja snažno rasti, ali zaposlenost iznenada vene. Do 2011. pojavljuje se značajan jaz između dvije linije, prikazujući ekonomski rast bez paralelnog povećanja stvaranja radnih mjesta. Brynjolfsson i McAfee to nazivaju “velikim odvajanjem”. I Brynjolfsson kaže da je uvjeren da je tehnologija iza i zdravog rasta produktivnosti i slabog rasta radnih mjesta.

Veliki paradoks naše ere

To je zapanjujuća tvrdnja jer ugrožava vjeru koju mnogi ekonomisti polažu u tehnološki napredak. Brynjolfsson i McAfee još uvijek vjeruju da tehnologija potiče produktivnost i čini društva bogatijima, ali misle da može imati i tamnu stranu: tehnološki napredak eliminira potrebu za mnogim vrstama poslova i ostavlja tipičnog radnika u gorem položaju nego prije. Brynjolfsson može ukazati na drugi grafikon koji pokazuje da medijalni dohodak ne uspijeva rasti čak i dok bruto domaći proizvod raste u nebesa. “To je veliki paradoks naše ere”, kaže. “Produktivnost je na rekordnim razinama, inovacije nikad nisu bile brže, a istovremeno imamo padajući medijalni dohodak i manje radnih mjesta. Ljudi zaostaju jer tehnologija napreduje tako brzo, a naše vještine i organizacije ne mogu ići u korak.”

Brynjolfsson i McAfee nisu luditi. Štoviše, ponekad su optuženi da su previše optimistični o opsegu i brzini nedavnih digitalnih napredaka. Brynjolfsson kaže da su počeli pisati “Race Against the Machine”, knjigu iz 2011. u kojoj su iznijeli velik dio svojeg argumenta, jer su htjeli objasniti ekonomske koristi ovih novih tehnologija. Ali postalo im je jasno da iste tehnologije koje čine mnoge poslove sigurnijima, lakšima i produktivnijima također smanjuju potražnju za mnogim vrstama ljudskih radnika.

Anegdotski dokazi svugdje

Anegdotski dokazi da digitalne tehnologije ugrožavaju poslove su, naravno, svugdje. Roboti i napredna automatizacija uobičajeni su u mnogim vrstama proizvodnje već desetljećima. U Sjedinjenim Državama i Kini, svjetskim moćnicima proizvodnje, manje ljudi radi u proizvodnji danas nego 1997., zahvaljujući barem djelomično automatizaciji. Moderna automobilska postrojenja, od kojih su mnoga transformirana industrijskom robotikom 1980-ih, rutinski koriste strojeve koji autonomno zavarivaju i boje dijelove karoserije – zadatci koje su nekad obavljali ljudi.

Najnovije, industrijski roboti poput Rethink Robotics’ Baxter-a, fleksibilniji i daleko jeftiniji od svojih prethodnika, uvedeni su za obavljanje jednostavnih poslova za male proizvođače u različitim sektorima. Web stranica Silicon Valley startupa pod nazivom Industrial Perception prikazuje video robota koji je dizajniran za korištenje u skladištima, podiže i baca kutije poput dosađenog slona. A takve senzacije kao što je Googleov samovozeći automobil sugeriraju što bi automatizacija mogla postići u bliskoj budućnosti.

Manje dramatična promjena, ali ona s potencijalno daleko većim utjecajem na zaposlenost, događa se u uredskom radu i profesionalnim uslugama. Tehnologije poput interneta, umjetne inteligencije, velikih podataka i poboljšane analitike – sve omogućeno sve većom dostupnošću jeftine računalne snage i kapaciteta za pohranu – automatiziraju mnoge rutinske zadatke. Bezbroj tradicionalnih bijelo-ovratničkih poslova, kao što su mnogi u pošti i u korisničkoj službi, nestali su.

Autonomna ekonomija

W. Brian Arthur, gostujući istraživač u laboratoriju za inteligentne sustave Xerox Palo Alto Research Center-a i bivši profesor ekonomije na Stanford University, naziva to “autonomnom ekonomijom”. Daleko je suptilnije od ideje da roboti i automatizacija rade ljudske poslove, kaže: uključuje “digitalne procese koji razgovaraju s drugim digitalnim procesima i stvaraju nove procese”, omogućujući nam da radimo mnoge stvari s manje ljudi i čineći još druge ljudske poslove zastarjelima.

Upravo je ovaj napad digitalnih procesa, kaže Arthur, ono što primarno objašnjava kako je produktivnost rasla bez značajnog povećanja ljudskog rada. I, kaže, “digitalne verzije ljudske inteligencije” sve više zamjenjuju čak i one poslove za koje se nekad mislilo da zahtijevaju ljude. “To će promijeniti svaku profesiju na načine koje tek počinjemo vidjeti”, upozorava.

McAfee, pridruženi direktor MIT Centra za digitalno poslovanje na Sloan School of Management, govori brzo i s određenim strahopoštovanjem dok opisuje napredak poput Googleovog samovozećeg automobila. Ipak, unatoč svojem očiglednom entuzijazmu za tehnologije, ne vidi da se nedavno nestali poslovi vraćaju. Pritisak na zaposlenost i rezultirajuća nejednakost samo će se pogoršati, sugerira, dok digitalne tehnologije – pokretane “dovoljno računalne snage, podataka i štrebera” – nastavljaju svoj eksponencijalni napredak tijekom sljedećih nekoliko desetljeća. “Volio bih se varati”, kaže, “ali kada se sve ove znanstveno-fantastične tehnologije implementiraju, za što će nam trebati svi ti ljudi?”

Nova ekonomija?

Ali jesu li ove nove tehnologije doista odgovorne za desetljeće bljutavog rasta radnih mjesta? Mnogi ekonomisti rada kažu da su podaci, u najboljem slučaju, daleko od uvjerljivih. Nekoliko drugih uvjerljivih objašnjenja, uključujući događaje povezane s globalnom trgovinom i financijskim krizama početkom i krajem 2000-ih, mogli bi objasniti relativnu sporost stvaranja radnih mjesta od početka stoljeća. “Nitko zaista ne zna”, kaže Richard Freeman, ekonomist rada na Harvard University. To je zato što je vrlo teško “izvući” učinke tehnologije od drugih makroekonomskih učinaka, kaže. Ali skeptičan je da bi tehnologija mogla promijeniti širok spektar poslovnih sektora dovoljno brzo da objasni nedavne brojke o radnim mjestima.

David Autor, ekonomist na MIT-u koji je opsežno proučavao veze između poslova i tehnologije, također sumnja da bi tehnologija mogla objasniti tako nagle promjene u ukupnoj zaposlenosti. “Došlo je do velikog pada zaposlenosti počevši od 2000. Nešto se promijenilo”, kaže. “Ali nitko ne zna uzrok.” Štoviše, sumnja da je produktivnost zaista snažno porasla u Sjedinjenim Državama u posljednjem desetljeću.

Polarizacija radne snage

Autor kaže da računalne tehnologije mijenjaju vrste dostupnih poslova, i te promjene “nisu uvijek na dobro”. Barem od 1980-ih, kaže, računala su sve više preuzimala zadatke poput vođenja knjiga, uredskog rada i ponavljajućih proizvodnih poslova u proizvodnji – sve što je tipično pružalo plaće srednje klase. Istovremeno, bolje plaćeni poslovi koji zahtijevaju kreativnost i vještine rješavanja problema, često potpomognuti računalima, procvjetali su. Tako su i niskokvalificirani poslovi: potražnja se povećala za radnike u restoranima, čistače, pomoćnike za kućnu zdravstvenu skrb i druge koji rade uslužni rad koji je gotovo nemoguće automatizirati. Rezultat, kaže Autor, bila je “polarizacija” radne snage i “ispuhavanje” srednje klase – nešto što se događa u brojnim industrijaliziranim zemljama već nekoliko desetljeća.

“Ali to je vrlo različito od govora da tehnologija utječe na ukupan broj radnih mjesta”, dodaje. “Poslovi se mogu puno promijeniti bez da dolazi do velikih promjena u stopama zaposlenosti.”

Štoviše, čak i ako današnje digitalne tehnologije usporavaju stvaranje radnih mjesta, povijest sugerira da je to najvjerojatniji privremeni, premda bolan, šok; kako radnici prilagođavaju svoje vještine i poduzetnici stvaraju prilike na temelju novih tehnologija, broj radnih mjesta će se oporaviti. To je, barem, uvijek bio obrazac.

Povijesna perspektiva

Barem od početka industrijske revolucije 1700-ih, poboljšanja u tehnologiji mijenjala su prirodu rada i pritom uništavala neke vrste poslova. 1900. godine, 41 posto Amerikanaca radilo je u poljoprivredi; do 2000., bilo je to samo 2 posto. Isto tako, udio Amerikanaca zaposlenih u proizvodnji pao je s 30 posto u godinama nakon Drugog svjetskog rata na oko 10 posto danas – djelomično zbog povećane automatizacije, posebno tijekom 1980-ih.

Lawrence Katz, harvardski ekonomist, kaže da nijedan povijesni obrazac ne pokazuje da ti pomaci dovode do neto smanjenja radnih mjesta tijekom duljeg razdoblja. Katz je napravio opsežno istraživanje o tome kako su tehnološki napredci utjecali na poslove tijekom prošlih nekoliko stoljeća – opisujući, na primjer, kako su visokokvalificirani obrtnici sredinom 19. stoljeća potisnuti niskokvalificiranijim radnicima u tvornicama. Iako može trebati desetljeća da radnici steknu ekspertizu potrebnu za nove vrste zaposlenja, kaže, “nikad nismo ostali bez poslova. Nema dugotrajnog trenda eliminiranja rada za ljude. Dugoročno gledano, stope zaposlenosti su prilično stabilne. Ljudi su uvijek mogli stvarati nove poslove. Ljudi smišljaju nove stvari za raditi.”

Ipak, Katz ne odbacuje mogućnost da postoji nešto drugačije u današnjim digitalnim tehnologijama – nešto što bi moglo utjecati na još širi spektar rada. Pitanje, kaže, je hoće li ekonomska povijest poslužiti kao koristan vodič.

Dr. Watson

Da bismo dobili uvid u Katzovo pitanje, vrijedi pogledati kako se današnje najnaprednije tehnologije primjenjuju u industriji. Premda su te tehnologije nedvojbeno preuzele neke ljudske poslove, pronalaženje dokaza o radnicima koje su strojevi potisnuli u velikim razmjerima nije baš tako lako.

Jedan od razloga zašto je teško točno odrediti neto utjecaj na poslove je što se automatizacija često koristi da učini ljudske radnike učinkovitijima, a ne nužno da ih zamijeni. Rastući produktivnost znači da poduzeća mogu raditi isti posao s manje zaposlenika, ali može također omogućiti poduzećima da prošire proizvodnju sa svojim postojećim radnicima, pa čak i da uđu na nova tržišta.

U elegantnim sjevernim predgrađima New York Cityja, IBM Research gura super-pametno računalstvo u područja profesija poput medicine, financija i korisničke službe. IBM-ovi napori rezultirali su Watson-om, računalnim sustavom najpoznatijim po pobjedi nad ljudskim prvacima u televizijskom kvizu Jeopardy! 2011. godine.

IBM to voli nazivati kognitivnim računalstvom. U osnovi, Watson koristi tehnike umjetne inteligencije, naprednu obradu prirodnog jezika i analitiku, te goleme količine podataka iz izvora specifičnih za danu primjenu. Zahvaljujući ovim inovativnim tehnikama i velikim količinama računalne snage, može brzo doći do “savjeta” – na primjer, najnovije i najrelevantnije informacije za vođenje liječnikove dijagnoze i odluka o liječenju.

Unatoč izvanrednoj sposobnosti sustava da osmisli sve te podatke, još su rani dani za Dr. Watson-a. Iako ima rudimentarne sposobnosti “učenja” iz specifičnih obrazaca i evaluacije različitih mogućnosti, daleko je od toga da ima vrstu prosudbe i intuicije koja je liječniku često potrebna.

Digitalni gubitnici

Tvrdnja da su automatizacija i digitalne tehnologije djelomično odgovorne za današnji nedostatak radnih mjesta očito je dotaknula osjetljiv nerv mnogih zabrinutih za vlastito zaposlenje. Ali to je samo jedna posljedica onoga što Brynjolfsson i McAfee vide kao širi trend. Brzo ubrzanje tehnološkog napretka, kažu, uvelike je proširilo jaz između ekonomskih pobjednika i gubitnika – nejednakosti dohotka koje mnoge ekonomiste brinu već desetljećima.

Digitalne tehnologije naginju favoriziranju “superzvijezda”, ističu. Na primjer, netko tko stvori računalni program za automatizaciju pripreme poreza mogao bi zaraditi milijune ili milijarde dolara dok eliminira potrebu za bezbrojnim računovođama.

Nove tehnologije “zadiru u ljudske vještine na način koji je potpuno bez presedana”, kaže McAfee, i mnogi poslovi srednje klase su pravo u centru; čak je i relativno visokokvalificirani rad u obrazovanju, medicini i pravu pogođen. “Čini se da sredina nestaje”, dodaje. “Vrh i dno se jasno sve više udaljuju.” Iako tehnologija možda je samo jedan faktor, kaže McAfee, bila je “podcjenjivan” i vjerojatno će postati sve značajnija.

Tržišni odgovor

Ne slažu se svi s zaključcima Brynjolfssona i McAfeea – posebno s tvrdnjom da utjecaj nedavnih tehnoloških promjena može biti različit od svega viđenog prije. Ali teško je ignorirati njihovo upozorenje da tehnologija proširuje jaz u dohotku između tehnološki pismenih i svih ostalih.

Brynjolfsson sam kaže da nije spreman zaključiti da su se ekonomski napredak i zaposlenost trajno razišli. “Ne znam možemo li se oporaviti, ali nadam se da možemo”, kaže. Ali to, sugerira, ovisit će o prepoznavanju problema i poduzimanju koraka poput većeg ulaganja u obuku i obrazovanje radnika.

“Imali smo sreće i stalno rastući produktivnost podigla je sve brodove tijekom velikog dijela 20. stoljeća”, kaže. “Mnogi ljudi, posebno ekonomisti, skočili su na zaključak da je to jednostavno način kako svijet funkcionira. Nekad sam govorio da ako pazimo na produktivnost, sve ostalo će se pobrinuti samo za sebe; to je bila najvažnija ekonomska statistika. Ali to više nije istina.” Dodaje: “To je jedna od prljave tajne ekonomije: tehnološki napredak stvara rast ekonomije i bogatstvo, ali ne postoji ekonomski zakon koji kaže da će svi imati koristi.” Drugim riječima, u utrci protiv stroja, neki će vjerojatno pobijediti dok mnogi drugi gube.

Dodatni resursi i infografike za dublje razumijevanje teme:

Međunarodni izvori o budućnosti rada:

Statistike i vizualizacije o automatizaciji:

Hrvatski izvori:

Ovaj članak predstavlja sažetak debate o jednom od najvažnijih ekonomskih pitanja našeg vremena – kako tehnološki napredak mijenja prirodu rada i što to znači za buduće generacije radnika.

ByTin Horvatin
Updated

Read Next

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)